ZAJEDNIČKA VREMENA

ZAJEDNIČKA VREMENA

Križ je uvjeravao po neukim ljudima, a uvjerio je sav svijet… Sirove i neuke ljude pretvorio je u mudrace. Razmotri: ono što je u Bogu ludo, koliko li je mudrije od ljudi, i što je u njemu slabo, koliko li je od ljudi jače. Kako jače? Pa kad je prošlo svim svijetom i sve obuzelo svojom snagom, bezbroj njih pokušavalo je uništiti ime Raspetoga, a dogodilo se suprotno: to je ime cvalo i bivalo snažnije, a oni izgiboše i propadoše… Jer ono što s Božjom milošću ispravno učiniše carinici i ribari, to mudraci, tirani i – da tako kažem – sav svijet nije mogao ni zamisliti… Zato je jasno kako se oni (apostoli), da nisu vidjeli kako je uskrsnuo te da nisu imali veliki dokaz njegove moći, ne bi bili na takvo što odlučili.
(Sveti Ivan Zlatousti)

Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivan smisao. »Meni je živjeti Krist,a umrijeti dobitak!« (Fil 1,21) »Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti« (2 Tim 2,11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju sakramentalno već ‘umro s Kristom’, da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to ‘umiranje s Kristom’ te ispunjava naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin… Vjerujemo da duše svih onih koji umru u Kristovoj milosti sačinjavaju narod Božji poslije smrti, koja će konačno biti uništena u dan uskrsnuća…
(Katekizam Katoličke Crkve)

Blažena Djevica, zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predodređena od vječnosti kao Božja Majka, po odluci božanske Providnosti bila je na ovoj zemlji slavna Majka božanskog Otkupitelja, i posebno ispred drugih plemenita drugarica i ponizna službenica Gospodinova. Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Zbog toga nam je postala majkom u redu milosti.
(Konstitucija o Crkvi, »Svjetlo naroda«)

Kolika li je to sreća biti zapisan u nebeskom dvoru, biti ubrojen među svete oce i, uz milost Gospodnju, dobiti anđeoske časti!… Kao što se jelen – reče – raduje izvoru, kad ga mori žeđ, tako i duša, žedna i gladna, Gospode, tebe jedinoga, žudi, da se pojavi pred tvojim licem, pa da neprestano u sebi tiho govorim: Kada li će doći onaj dan kad ću sa zemlje biti prenesen u dom tvoj gdje ću biti drug anđela, brat svetaca, baštinik Božji, subaštinik Kristov, posjednik neprolaznih dobara i stalan građanin nebeskoga kraljevstva!
(Marko Marulić)

Liturgijske predaje, ili obredi, sada u upotrebi u Crkvi jesu: latinski obred (prvenstveno rimski, ali i obredi pojedinih mjesnih Crkava, kao ambrozijanski, ili nekih redovničkih redova) i obredi bizantski, aleksandrijski ili koptski, sirski, armenski, maronitski i kaldejski. »Sveti Sabor, slijedeći vjerno predaju, izjavljuje: sveta Majka Crkva smatra ravnopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede te hoće da se i dalje čuvaju i na svaki način njeguju«.
(Katekizam Katoličke Crkve, 1203)

Cjelokupnu Crkvu kroz sva vremena Duh Sveti ujedinjuje u zajednici i služenju, daje joj različite hijerarhijske i karizmatičke darove. On poput duše oživljuje crkvene ustanove i ulijeva u srca vjernika isti duh poslanja koji je pokretao samoga Krista… Crkva ima dužnost da širi Kristovu vjeru i spasenje. Tu dužnost ima ona na temelju izričitog naloga koji je od apostola naslijedio red biskupâ s Petrovim nasljednikom i vrhovnim pastirom Crkve – kome pripomažu svećenici – i snagom života što je ulijeva Krist svojim udovima.
(Dekret »Ad gentes« o misijskoj djelatnosti Crkve)

»O kako je izvrsna krepost onih koji trpe za Krista! Pijući naime čašu Gospodnju u strpljivosti, napojili su se vinom ljubavi tako da su i za one molili koji su ih ubijali, onima put spasenja otvarali koji su njih nečovječno smicali. Više su žalili što se njihovi progonitelji gube u zabludi, nego što svojom okrutnošću njih muče i smrt im zadaju. Dakle je ljubav u njima bila jača od svih protivničkih nasilja.«
(Marko Marulić)

Nije nama zabranjeno težiti za slavom, jer je ta težnja srasla s našom dušom. Ali tražiti slavu mimo volje Božje, tražiti slavu izvan Boga, tu se skriva grijeh i čudnost.Slava naša ima biti kalež muke Isusove… Ako taj kalež muke, koji se za većinu ljudi skriva u njihovim običnim dnevnim poslovima, ako taj kalež muke Isusove budemo pili spremno, onda ćemo i mi postati dionicima slave, koju je Krist obećao svakom prema stupnju njegovih zasluga.
(Blaženi Alojzije Stepinac)

Nij za drugo na ovom svitu
Človik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
Dâ sred raja zemaljskoga,
Neg da ovdi tako hodi,
Tako žive i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje.
(Katarina Zrinska)